Na zagrebačkim Ravnicama, tik uz Maksimir, arhitekt Luka Šen transformirao je stan iz 1970-ih u fluidan i svjetlom ispunjen prostor. Umjesto da se fokusira na povećanje kvadrature, projekt se oslanja na ono što je već bilo najveća vrijednost stana – velike otvore, pogled na krošnje i iznimnu količinu prirodnog svjetla.
Smješten u zgradi izgrađenoj 1975. godine, stan je od početka imao kvalitetne prostorne predispozicije. Nosivi zidovi postavljeni su uz obod stambene jedinice, dok su veliki prozorski otvori, oblikovani poput francuskih prozora, omogućavali obilje dnevnog svjetla. Pogled prema zelenilu Maksimira dodatno je naglašavao osjećaj života među krošnjama, no izvorni raspored nije znao iskoristiti taj potencijal.
Stan je zatečen s velikim brojem pregradnih zidova i predimenzioniranim hodnikom koji je zauzimao značajan dio korisne površine. Iako je sadržavao dvije spavaće sobe, dnevni boravak, izdvojenu kuhinju, kupaonicu i ostavu, prostor je djelovao zatvoreno, a najvrjedniji dijelovi uz pročelje ostajali su nedovoljno iskorišteni.
Upravo zato koncept adaptacije nije krenuo od promjene programa, već od promjene načina na koji se prostor koristi. Polazišna ideja bila je jednostavna – osloboditi svjetlo i omogućiti da pogled na zelenilo postane sastavni dio svakodnevnog života.
Zbog rasporeda otvora spavaće sobe ostale su na približno istoj poziciji, ali su povučene prema središtu tlocrta. Oko njih se razvijaju dvije komunikacije – servisna i ona otvorenija, koja prerasta u prostor nazvan lounge.
Lounge funkcionira poput unutarnje ulice. Linearni prostor s ugrađenim klupama, ritmično raspoređenom rasvjetom i velikim ogledalom postaje mjesto zadržavanja, a ne samo prolaza. Klizna vrata, izvedena u punoj širini prostora, omogućuju da se stan neprestano transformira. Granice između pojedinih prostorija mogu se potpuno otvoriti ili zatvoriti, čime se prostor prilagođava različitim načinima korištenja.
Najveći dobitak ovakve organizacije jest količina prirodnog svjetla. Južni dio stana danas je potpuno otvoren prema pročelju, pa prostori koji su nekada bili najmračniji dobivaju dvostruko, pa čak i trostruko više dnevnog osvjetljenja. Tijekom dana interijer se neprestano mijenja pod utjecajem svjetlosti koja prolazi kroz gusto zelenilo ispred zgrade.
Uz sjeverni nosivi zid organiziran je kompaktan servisni blok koji objedinjuje ulazni prostor, kupaonicu i kuhinju. Racionalizacijom tih sadržaja oslobođen je vrijedan stambeni prostor, dok je kuhinja gotovo udvostručena i pretvorena u ravnopravni dio svakodnevnog života.
Materijali su odabrani kako bi naglasili arhitekturu prostora, a ne dominirali njome. Svijetli mikrocement i bijeli zidovi reflektiraju prirodno svjetlo i stvaraju mirnu pozadinu cijelog interijera. Središnje smještene sobe izdvojene su toplinom drvenog parketa, dok se ton drveta ponavlja na odabranim komadima namještaja.
Kolorit prostora pažljivo je doziran. Kuhinja u desaturiranoj zelenoj nijansi povezuje interijer s pogledom na okolno zelenilo, dok crveni stolarski elementi u loungeu i kupaonici unose potrebnu dinamiku. Ostatak namještaja ostaje u neutralnim tonovima bež i bijele boje, dopuštajući da prostor i prirodna svjetlost ostanu u prvom planu.
Interijer dodatno oživljavaju biljke, posteri i umjetnička djela, među kojima se ističe kolaž Crvena zemlja Tomislava Šena. U kombinaciji s promjenjivom igrom svjetla i pogledom na krošnje, oni stvaraju atmosferu stana koji djeluje smireno, ali istovremeno izrazito živ.
Projekt Luke Šena pokazuje kako uspješna adaptacija nije nužno rezultat velikih građevinskih zahvata, već promišljenog odnosa prema postojećoj arhitekturi. U ovom slučaju upravo su pogled na Maksimir i prirodno svjetlo postali najvažniji elementi novog identiteta stana.
FOTO: Luka Šen
