Na pučini pred Dubrovnikom, dovoljno blizu da se grad vidi gotovo cijelom svojom siluetom, a ipak dovoljno izdvojen da djeluje kao svijet za sebe, nalazi se Lokrum. Tijekom dana otok privlači brojne izletnike koji ondje traže mir, prirodu i kupanje, no čim se spusti večer, njegova se atmosfera mijenja.
O Lokrumu se već generacijama pričaju neobične priče. Među najpoznatijima je vjerovanje da s otoka ne treba odnijeti baš ništa – ni kamen, ni list, ni grančicu, pa čak ni pero pauna. Prema starom dubrovačkom vjerovanju, ono što pripada Lokrumu treba na njemu i ostati jer bi onaj tko nešto uzme mogao navući nesreću na sebe. Takve priče nisu nastale bez razloga. Uz Lokrum su se tijekom stoljeća vezali brojni povijesni događaji, poznate osobe i tragedije, pa je granica između povijesnih činjenica i legendi s vremenom postala sve tanja.
Legenda o prokletstvu
Jedna od najpoznatijih lokrumskih priča povezana je s benediktincima koji su stoljećima živjeli na otoku i bili njegovi vlasnici.
Kada su krajem 18. stoljeća morali napustiti Lokrum, prema legendi su prije odlaska održali posljednju misu. Nakon toga navodno su zapalili svijeće, okrenuli ih prema tlu i tri puta obišli otok.
Dok su hodali, izgovarali su riječi koje će poslije postati temelj legende o lokrumskom prokletstvu: ‘Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje.’ Prema pučkom vjerovanju, kletva se mogla ukloniti samo ako bi netko uspio pronaći i skupiti sav vosak koji se te noći stvrdnuo na otočkom tlu. Nitko to nije učinio.
Ubrzo su se počele nizati priče o ljudima koji su nakon dolaska u vlasništvo Lokruma doživjeli nesreće, gubitke ili tragičan kraj.
Vlasnici koje je pratila nesreća
Jedna od priča govori o čovjeku koji je kupio Lokrum i predstavljao se kao dr. Jakopović iz Budimpešte. Navodno je imao veze s carem Franjom Josipom I. i tvrdio da je doktor pravnih znanosti. Međutim, prema predaji, poslije se otkrilo da njegova titula nije bila stvarna te da je zapravo bio brijač. Nakon njegove smrti Lokrum je naslijedio njegov nećak. No ni on se, prema legendi, nije dugo zadržao kao vlasnik. Dok je čamcem plovio prema otoku, snažan je vjetar prevrnuo plovilo i mladić se utopio.
Takve su priče dodatno učvršćivale uvjerenje da benediktinsko prokletstvo nije bilo samo oproštajna legenda.
Sudbine europskih vladara
U drugoj polovici 19. stoljeća Lokrum je bio povezan s Habsburgovcima i kneževskom obitelji Windischgrätz. U to vrijeme otok je posjetio i bavarski kralj Ludvig II.
Nakon povratka kući njegova se sudbina dramatično promijenila. Proglašen je ludim i svrgnut s prijestolja, a potom je pronađen mrtav u jezeru. Za one koji su već vjerovali u lokrumsku kletvu, njegova je priča bila još jedan razlog za sumnju da otok sa sobom nosi nesreću. S Lokrumom se povezuje i sudbina nadvojvode Rudolfa, sina cara Franje Josipa I. i carice Elizabete, poznate kao Sisi.
Rudolf je kasnije počinio jednu od najpoznatijih tragedija habsburške povijesti. U Mayerlingu je ubio svoju sedamnaestogodišnju ljubavnicu, barunicu Mariju von Vetseru, a potom je oduzeo i vlastiti život. Njegova smrt ostala je predmet brojnih rasprava i nagađanja, a u legendama o Lokrumu dobila je još jedno značenje.
Maksimilijanov nesretni put
Jedna od najpoznatijih osoba povezanih s Lokrumom bio je i nadvojvoda Maksimilijan, brat cara Franje Josipa I. Maksimilijan je s Lokrumom bio povezan u razdoblju kada je otok pripadao habsburškom krugu. S njega je krenuo prema Meksiku, gdje je prihvatio carsku krunu. Njegova meksička pustolovina završila je tragično. Uhićen je, mučen i naposljetku ubijen.
Njegova supruga Charlotta nakon toga se vratila na Lokrum. Na putu je jedva preživjela brodolom, a njezin je život poslije obilježila teška tragedija. Na kraju je sama sebi oduzela život.
I Maksimilijanova i Charlottina sudbina tako su se u pričama o Lokrumu počele promatrati kao dio istoga niza nesretnih događaja.
Posljednja vlasnica
Posljednja vlasnica Lokruma bila je habsburška kneginja Windischgrätz. Godine 1919. otok je prodala jugoslavenskoj vladi za 11 milijuna dinara. Time je završilo razdoblje privatnog vlasništva koje je Lokrum povezivalo s bogatim dubrovačkim obiteljima i europskim plemstvom. No prema legendama, time nije nestalo ni ono što se desetljećima povezivalo s otokom.
Priče o nesrećama nastavile su kružiti. Tijekom 1930-ih godina na Lokrumu je, prema predajama, nestala cijela jedna obitelj. Kasnije su se pojavile i priče o neobičnim pojavama u prostoru nekadašnjega benediktinskog samostana. Posebnu su pozornost izazvale tvrdnje o duhovima. Godine 2007. dvojica radnika navodno su mobitelom snimila pojavu za koju su vjerovali da predstavlja duha.
Takve snimke i svjedočanstva nisu dokaz da na otoku postoji nešto nadnaravno, ali su dodatno pridonijeli njegovu tajanstvenom ugledu.
Lokrum danas
Danas Lokrum izgleda potpuno drukčije od otoka kakav su poznavali benediktinci, plemići i njegovi nekadašnji vlasnici.
Tijekom turističke sezone brodovi svakodnevno dovode posjetitelje iz Dubrovnika. Ljudi dolaze zbog prirode, kupanja, povijesnih ostataka, vrtova i pogleda prema gradu. Paunovi, koji slobodno šeću otokom, postali su jedan od njegovih najprepoznatljivijih simbola.
Ipak, noć na Lokrumu i dalje ima posebnu atmosferu. Posjetitelji uglavnom napuštaju otok prije mraka, a tada prostor preuzimaju tišina, šum mora, vjetar i prodorni krikovi paunova. Upravo su takvi prizori vjerojatno pridonijeli stvaranju brojnih priča koje se i danas prepričavaju.
Je li Lokrum doista uklet?
Za to nema dokaza. Sudbine ljudi povezane s otokom mogu se promatrati kao niz povijesnih okolnosti i osobnih tragedija koje su tek naknadno povezane u jednu priču. Ali legenda ne živi od dokaza. Ona živi od priče koja se prenosi s čovjeka na čovjeka.
A lokrumska je priča, s benediktincima, njihovim tajanstvenim oproštajem, europskim vladarima, tragedijama, paunovima i pričama o duhovima, dovoljno snažna da traje i danas.
Zato se i dalje može čuti staro upozorenje Dubrovčana: Ako posjetiš Lokrum, uživaj u njegovoj ljepoti, ali sa sobom ne nosi ništa što mu pripada.
FOTO: Shutterstock, Pexels
