Keramika, jedan od najstarijih medija oblikovanja predmeta, posljednjih godina zauzima sve vidljivije mjesto u suvremenom dizajnu i umjetnosti. Između autorskih studija, eksperimentalnih praksi, funkcionalnih predmeta i skulpturalnih objekata razvija se scena koju je sve teže smjestiti u samo jednu kategoriju. Upravo tom prostoru posvećena je izložba „Trag otpora“, koju Zagreb Design Week predstavlja u sklopu ovogodišnjeg izdanja na temu Trenje / Friction, na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Izložba okuplja deset autorica: Marinu Badurina, Lidiju Boševski, Karolinu Bumbak, Martinu Karlu Franić, Janu Grgasović, Pamelu Ivanković, Natašu Ninić, Niku Pavlinek, Katarinu Trpčić i Željanu Vidović. Razlikuju se po iskustvu, tehnikama i estetskim polazištima, a zajedno otvaraju niz različitih odgovora na pitanje što keramika danas može biti. Raspon je velik – od uporabnih predmeta do objekata koji su se potpuno udaljili od praktične funkcije i postali autonomne skulpture. Poznate tipologije pritom se deformiraju, rastavljaju i ponovno sastavljaju, glina se susreće s drugim materijalima, a trag ruke, nepravilnost i nepredvidiv rezultat pečenja više nisu nešto što treba prikriti.
Zanimljiv je pritom i generacijski raspon autorica – od umjetnica koje keramiku istražuju desetljećima do onih koje su joj se posvetile nakon drugih profesionalnih iskustava. Činjenica da svih deset autorica čine žene nije bila kriterij odabira, nego rezultat selekcije, ali teško je zanemariti što takav sastav govori o hrvatskoj keramičkoj sceni danas.
Poveznica s temom ovogodišnjeg Zagreb Design Weeka gotovo je doslovna. Keramika nastaje kroz stalni odnos između materijala i onoga tko ga oblikuje. Glina prima dodir, ali mu istodobno pruža otpor. Pod pritiskom mijenja oblik, vodom omekšava, sušenjem se skuplja, a u peći na visokim temperaturama prolazi transformaciju koju autorica može usmjeravati, ali nikada u potpunosti kontrolirati – između zamišljenog predmeta i onoga koji izlazi iz peći uvijek postoji prostor za iznenađenje.
Umjesto potpunog nadzora nad materijalom, Lidia Boševski dopušta da se forme razvijaju organski, kao materijalizirani trag procesa, fokusa i trenutka. U njezinu radu naglasak nije na konačnom obliku, već na samom procesu nastajanja, u kojem se ritmičkim ponavljanjem geste forme postupno razvijaju u skladu s ritmom disanja. Priroda, teksture, strukture i organski oblici pritom su važan dio njezine dugogodišnje umjetničke prakse, koja povezuje intuitivno oblikovanje s istraživanjem prirodnih materijala. S prirodnim procesima na svoj se način susreće i Marina Badurina, koja polazi od oblika pronađenih u prirodi i načina na koji ih mijenjaju voda i vjetar. Spontanim oblikovanjem na lončarskom kolu nastaju forme čiji nepravilni i neponovljivi rubovi ostaju dio konačnog rada. Kod Martine Karle Franić materijalnost je još naglašenija: u radu kombinira lončarsko kolo i ručno oblikovanje, a snažno šamotiranoj glini dodaje kvarcni pijesak, granit i druge neprerađene mineralne sirovine prikupljene u prirodi. Tragovi ruke, struktura materijala i djelovanje visoke temperature ostaju vidljivi, a njezini se predmeti smještaju između skulpture i arhitektonskog fragmenta.
Jedna od najzanimljivijih linija izložbe upravo je transformacija uporabnog predmeta. Posuda je jedna od najstarijih ljudskih formi, ali suvremene autorice pokazuju koliko se njezina funkcija može proširiti, promijeniti ili potpuno nestati.
Karolina Bumbak u keramičkim predmetima istražuje proporciju, ergonomiju, boju, geometriju i taktilnost – pitanja koja pripadaju svijetu produkt dizajna , ali ih oblikuje tako da istodobno djeluju kao mali skulpturalni objekti. Granica između uporabnog i umjetničkog predmeta tako se postupno briše. Sličan prostor između predmeta i skulpture istražuje Pamela Ivanković, koja prepoznatljive forme uporabne keramike reinterpretira izvan njihove prvotne funkcije. Funkcionalni elementi postaju elementi kompozicije, a poznate forme poprimaju karakter samostalnih, gotovo imaginarnih objekata. Kod Katarine Trpčić funkcija ostaje prisutna, ali uporabni predmeti dobivaju karakter malih umjetničkih objekata. Njezin rad istražuje odnos dizajna i ručnog rada, uz eksperimentiranje s formom, površinom, uzorkom, bojom i nepredvidivim efektima glazura. Suvremeni kontekst tradicionalnim formama i tehnikama daje i Nika Pavlinek, koja keramiku povezuje s arhaičnim formama i drugim obrtničkim postupcima. Reciklirana glina tako otkriva vlastite slojeve i tragove prethodne upotrebe, neočekivane reakcije tijekom pečenja postaju dio konačne forme, a princip pletenja prevodi se iz mekanog materijala u trajnu keramičku strukturu.
Priroda je polazište za razvoj vlastitog kiparskog jezika i u radu Nataše Ninić: njezine organske forme prizivaju gnijezda, oblutke, geološke formacije i tragove erozije, ali ih ne oponašaju doslovno. Iskustvo mora, dalmatinskog krajolika i sporih prirodnih procesa pretvara se u taktilne površine i zaobljene forme koje ostaju negdje između prirodne tvorevine, predmeta i skulpture. Jana Grgasović keramiku koristi za istraživanje sudara prirodnog, tehnološkog i potrošačkog, poigravajući se granicama između umjetnosti, kiča i svakodnevice. U njezinim skulpturalnim formama pop-art i estetika masovne kulture susreću se s organskim motivima i industrijskim elementima, dok se priroda pojavljuje kao mogući odgovor na tehnološki i industrijski svijet. Željana Vidović primarno djeluje u mediju kiparske keramike, a s pozadinom u arhitekturi i dizajnu istražuje transformaciju kroz materijal te odnos objekta s prostorom i unutar njega. Ručno oblikujući kamenu keramiku tradicionalnom tehnikom gradnje trakama, stvara kiparske posude sirovih površina i organskih formi, ogoljenih do njihove biti. Spori proces ručne izrade pritom ostavlja vidljivima nepravilnosti i tragove samog procesa stvaranja.
Nemogućnost jednostavne klasifikacije možda je najzanimljivija zajednička karakteristika izložbe „Trag otpora“. U radovima deset autorica istodobno mogu postojati ergonomija i skulpturalnost, tradicijska tehnika i eksperiment, funkcija i simboličko značenje, ručni rad i promišljanje dizajna. Keramika se pritom pokazuje kao medij koji ne traži nužno savršenstvo: njezina vrijednost često nastaje upravo na mjestu susreta namjere i slučaja, kontrole i otpora materijala.
U svijetu sve brže, automatiziranije i standardiziranije proizvodnje, keramika inzistira na vremenu. Potrebno ju je oblikovati, sušiti, peći i čekati. Može se deformirati, puknuti ili reagirati drukčije od očekivanog. Dva predmeta izrađena istom rukom nikada nisu potpuno jednaka.
PROČITAJTE: Vitrine se vraćaju u interijere, a ovaj novi komad pokazuje zašto ih ponovno želimo u svojim domovima
„Trag otpora“ ne pokušava odgovoriti pripada li keramika dizajnu, umjetnosti ili umjetničkom obrtu. Umjesto toga pokazuje da je njezina najveća snaga možda upravo u prostoru između tih kategorija.
